Otkrio sam muza sa svojim trećim LP -om, 'Absolution' (2003), naletjevši na njih na povratku i za deset minuta sam se našao širom otvorenih očiju i kose na kraju asimilirajući gubitak snage i kvalitete koji mi je ovaj engleski rock bend ponudio. Trebala su mi samo dva dana da radim i 'Showbiz' i 'Origin of Symmetry', njegova dva prethodna djela. Do tog trenutka, Muse se uvijek vrtjela između srceparajućih melodija i gitara ispunjenih bijesom, uspijevajući rezultirati autentičnim umjetničkim djelima. Sve je zvučalo epsko, istrgnuto sa odjeće sa suzama u očima. To je u početku bila Muse.
Zatim su stigle 'Black Holes and Revelations' (2006), 'The Resistance' (2009) i 'the 2nd Law' (2012), tri albuma izuzetnog kvaliteta, ali gdje su već počeli dodirivati različite tačke. Žrtvovali su svoju referentnu tačku kako bi predstavili novu koja je takođe radila jednako dobro. Uvijek se govorilo da je sve što treba napredovati, a više u muzici, nešto pozitivno. No, s Museom je sve što je ponudio od prvog trenutka bilo tako dobro, da je nestao njegov epski i očajnički zrak.
Konačno imamo u rukama novi Muse album, 'Drones', s kojim su obećali da će se vratiti na početke benda, vraćajući te teže zvukove. I jesu li uspjeli? Pa ... djelomično da. Na teme poput 'Žetelice', 'Rukovatelj' ili 'Prebjeg' čini se da se s vremena na vrijeme pojavljuju te prve muze. Ovim ne želim reći da ostatak albuma nije vrijedan toga. Ne mnogo manje. 'Drones' odiše kvalitetom u svakoj pjesmi. To je posao koji nije slobodan "Eksperimenti", ali čak i s tim iznenađuje; u svakom slučaju, eksperimenti s Museom oduvijek su se odvijali na nekoliko albuma. Znate li šta mi jedino nedostaje od 'Absolution'? Glas Matta Bellamyja bio je tako nekontroliran da ste, kad je morao udahnuti i jedva imao vremena, mogli čuti kako diše kao da mu život ovisi o tome. Za mene je to dalo super poseban pečat svim pjesmama.